...San umornog anđela...

.
.
.

Negdje u dubini, tamo daleko
gdje se skrivaju one rijetke slike,
oni vatreni, beskrajni osjećaji i uspomene...
Trenutak radosti, ispunjenosti,
slika stvorena od osjećaja...

...A yellow leaf will fall behind the man
and leave a silent trace in the air,
a unique memory of his being.
And a man will try to catch the magic
left behind a fallen leaf
before the reality breaks in
this peaceful moment
and if he, deep inside, catches the magic,
the wind will blow his hat off
and he will understand something
that words can not express...

-hELLo My nIGHt StaR-


Bio je pjesnik , maštao je uz more i pisao riječi po nebu.
Često su bile namijenjene jednoj nestvarnoj ljubavi,
davno zaboravljenom anđelu. Uz zalaske sunca pričao
je s njom. U jesen je šetao s njom a lišće je plesalo uokolo.
No, cijelo je vrijeme u njegovom sjećanju stajala mala
činjenica da je to nešto nerealno, da je to nestvarna ljubav
prema nečem nepostojećem i da je to krivi svijet za ljubav
u kojem bi zapravo mogao šetati s njom.
Ponekad bi oni tihi vjetrovi što se noću spuštaju s brda
donijeli zvukove začarane violine a on bi plakao jer je
svoju stvarnost proživljavao u nestvarnome svijetu,
što mnoge stvari nisu bile moguće, što nije mogao zarobiti
zvuk padanja kiše. Mogao je taj svijet značiti bilo što
no i sam je na trenutke shvaćao da je to luđačka, nestvarna
slika, bijeg iz ispraznosti i bezličnosti dosadnog svijeta.
Stajao je u tišini, prožetoj samoćom i beskrajnim snovima
i ništa nije mogao učiniti.


Valjda cu napisati novi post za manje od 183 dana...A ako ne,
netko ce me podsjetiti...vALJda:)

...You see, some things just happen, out of nothing, some things you have to do by yourself and there are some things that just aren't meant to happen! Tonight I'll lit a candle on a beach, and stay in the solitude of the night, forever...

15.10 UPDATE:
...I kao da ga je nešto s neba dodirnulo, te je večeri postao sam, nešto je shvatio.
Sjedio je na hladnim stijenama, slušajući more i gledajući prema zvijezdama u beskrajnoj tišini. Neki ljudi su prolazili putem, stotinjak metara od njega a grad je bio samo petnaestak minuta hoda udaljen no ipak, bio je sam, usred svih. Noćni vjetar je već počeo ljuljati grane stabala kad je pomislio da je shvatio zašto su neke stvari tako daleke i nedokučive no na kraju, nije se previše zamarao time, sanjao je. Bio je veliki sanjar, to mu je bilo najvažnije, mogao je dohvatiti zvijezde...
Tada mu je kroz život nešto prohujalo, znao je što ali nije govorio, čekao je neka nova jutra i neke nove valove koji će ga zapljusnuti. Nije sve bilo kako je trebalo biti, neki nisu shvatili nešto što su trebali shvatiti a on je i dalje bio sam.
Prošlo je neko vrijeme otkada se i zadnja svijeća na starom putu ugasila, odjednom je sve postalo sivo i bezlično.
Kako su ga rijetke stvari oko njega zanimale, sjetio se nekih događaja, osjećaja, bili su tako daleki a stvarni, kao da ih je izvadio iz stare drvene škrinje, prekrivene prašinom.
To je bila samo prošlost, i znao je to, no i u tome je nalazio neki smisao, ispunjenje.
Na kraju, bio je čovjek, ali različit, različit iznutra...I njemu samom to je bilo jasno i
vodilo ga je kroz život.
Iako je imao prijatelje, sve su to bili samo neki bezlični prolazni likovi s kojima je pričao o sasvim sporednim stvarima. Pravi prijatelji bili su mu noć, samoća i zvijezde.
Jedne se večeri, nakon što je mnogo valova udarilo u stijene na obali i nakon što je mnogo vlakova prošlo prugom, vratio se na ono isto mjesto, na one hladne i bijele stijene, no nije bio sam. Poveo je i nekoga posebnog, nije to bio prijatelj...Bio je to netko, tko je razmišljao kao on...





Sretan rodendan meni (5.10), nisam pisao dugo jer mi se neda, ionako samo par ljudi čita ovaj gblo...al cu probat pisat vise...